Meteoroid

Meteoroid je malo kameno ili metalno nebesko tijelo dimenzija od zrna pijeska (promjera oko 100 mm) do povecega kamena (promjera oko 1 metar) koje obilazi oko Sunca. Po gradi, moze biti kompaktan, gustoce stijene, ili supljikav, kada mu je gustoca manja od gustoce vode. Ako se nade u Zemljinoj atmosferi, dovodi do pojave meteora, ponekad stize do tla kao meteorit.^[1] Meteoroidi su cestice prasine, krhotine stijena i slicni ostatci iz vremena nastajanja Suncevog sustava koji kruze oko Sunca. Takve cestice nastaju i isparavanjem materijala s kometa: zaledeni plin se topi pod utjecajem Sunceve topline i oslobada zarobljene komade stijena i prasine. Ako takvo tijelo uleti velikom brzinom u atmosferu planeta, zagrijava se i izgara, ostavljajuci svijetli trag. Ova pojava se naziva meteor. Dovoljno veliki meteoroidi ne uspijevaju cijeli sagorjeti u atmosferi i jedan njihov dio pada na zemlju. Takvi kameno-metalni ostaci zovu se meteoriti.

Asteroidi ili planetoidi su kamena ili metalna nebeska tijela promjera veceg od 1 metar, koji samostalno ili u skupini slicnih tijela obilaze oko Sunca. Vecina planetoida obilazi Sunce u glavnom planetoidnom pojasu (asteroidni pojas) izmedu Marsa i Jupitera, dio prilazi Suncu blize od Marsa (Amori) i Zemlje (Apoloni) i nazivaju se Zemlji bliski asteroidi, dio se giba u putanji Jupitera ili drugih planeta (Trojanci). U usporedbi s planetima mnogo su manji i najcesce nepravilnog oblika. Nastali su od ostataka protoplanetarne tvari koja se nije pripojila planetima za vrijeme stvaranja sustava iz protoplanetarnog diska. Najcesce kruze oko maticne zvijezde vlastitom putanjom ili kao prirodni sateliti (mjeseci) vecih planeta. Neke od njih nalazimo vezane gravitacijskim silama uz planete, u grupama koje orbitiraju u putanji planeta, ispred ili iza. Iako se donedavno mislilo drukcije, otkriveno je da asteroidi mogu imati vlastite mjesece kada je u orbiti oko asteroida 243 Ida pronaden satelit nazvan Dactyl. Do sada ih je otkriveno blizu 80 000, a oko 11 000 ih je dobilo sluzbena imena - redni broj i ime. Procjenjuje se da bi ih u nasem sustavu moglo biti nekoliko milijuna.

Prema spektralnoj analizi odrazne svjetlosti planetoidi se mogu podijeliti na ugljikove (C), kojih je oko 75% i sadrze tamne ugljikove spojeve, metalne (M), kojih je oko 8%, i silikatne (S), kojih je oko 17%. U Hrvatskoj, u Zvjezdarnici Visnjan, otkriveno je nekoliko tisuca planetoida. Teleskopom se ni najvecemu planetoidu ne vidi tijelo, pa im se promjeri mjere posredno, prilikom okultacija zvijezda ili iz sjaja uz procijenjeni albedo. S pomocu svemirskih letjelica snimljeni su 433 Eros, 951 Gaspra, 243 Ida, 25143 Itokawa, 253 Mathilde i drugi. Trans-neptunski objekti ili nebeska tijela koja su dalja od Neptuna obicno se ne smatraju planetoidima.^[2]

Meteor (grcki meteoros (meteoros) = uzdignut u zrak, lebdeci, podignut) dio je nebeskog tijela koje, padajuci kroz atmosferu, ostavlja svijetleci trag.^[3] Meteor je svjetlosna pojava nastala zagrijavanjem meteoroida (ili sitnijih nebeskog tijela) pri gibanju kroz Zemljinu atmosferu velikom brzinom (do 72 km/s). Zbog Zemljina gibanja, ucestalost opazanja meteora i njihov sjaj rastu od veceri do zore, kada meteoroidi susrecu onu Zemljinu stranu koja je okrenuta prema smjeru gibanja na putanji oko Sunca. Povremene ili sporadicne meteore moguce je vidjeti svake vedre noci. Iznimno veliki meteori nazivaju se bolidi. Prolaskom kroz atmosferu, tijelo pristiglo iz svemira zbog velikoga se trenja zagrijava, tali, drobi i isparava. Dio meteoroida ili planetoida (asteroida) koji ne izgori u atmosferi i stigne do tla naziva se meteorit.^[4]

Meteorit je komad stijene ili zeljeza, meteoroida, kometa ili planetoida, koji je iz svemira pao na povrsinu Zemlje ili nekog drugog nebeskog tijela. U slucaju jaceg udara, nastaje udarni krater. Vecina meteorita potjece od manjih tijela meteoroida, a rijetki potjecu od planetoida (asteroida). Padovi vecih nebeskih tijela uzrokuju eksplozije i udarne kratere (astrobleme). Prema kemijskom sastavu meteoriti se dijele na kamene (aeroliti, ucestalost 94%), zeljezne (sideriti, 5%) te kameno-zeljezne (sideroliti, 1%). Najveci nadeni kameni meteorit mase je vece od 1 tone, a zeljezni od 60 tona. Prema mineralnom sastavu kameni meteoriti dijele se na hondrite (ili kondriti) i ahondrite; prvi sadrze okrugla zrna, hondre, ulozene u osnovnu masu (matriks). Hondre se sastoje od olivina i piroksena s nesto slitine nikla i zeljeza. Izuzev lako isparivih elemenata (na primjer vodik, helij), kemijski sastav hondra odgovara sastavu Sunca, a kuglasti oblik upucuje na nastanak u bestezinskom prostoru. Radioizotopno im je utvrdena starost od 4.55 milijardi godina, sto odgovara vremenu nastanka planetnoga sustava (Suncev sustav). Smatra se da nikada nisu bili uklopljeni u neko vece tijelo. Oko 86% svih meteorita su hondriti. Malobrojniji ahondriti ne sadrze hondre. Vecinom su dijelovi otkrhnuti s povrsine planetoida. Najvise ih potjece od planetoida Vesta (4 Vesta). Malu skupinu anhondrita cine meteoriti koji sadrze minerale kakvi se nalaze na Mjesecevu ili Marsovu tlu. Zeljezni meteoriti sastoje se uglavnom od nikla i zeljeza. Smjesa je kristalizirala iz taljevine pri vrlo sporom hladenju, za sto su uvjeti postojali u meduplanetnome prostoru. Vecinom potjecu od jezgara planetoida koji su razbijeni u sudaru s nekim drugim planetoidom. Kameno-zeljezni meteoriti sastoje se od silikata i metala. Smatra se da su nastali u planetoidima, u podrucju izmedu zeljezne jezgre i kamenog omotaca.

Najstarija je poznata uporaba meteorita datirana u zeljezno doba (Danebury, Engleska). Zeljezni meteoriti koristili su se kao prvi izvori kvalitetnog zeljeza za ostrice (povijest tehnologije). Izvanzemaljsko podrijetlo meteorita prvi je pretpostavio Ernst Chladni kada je 1794. povezao nalazista meteorita i pojavu bolida. Alois von Widmanstatten je na prerezu Hrascinskoga meteorita (pao u Hrvatsko zagorje, 26. svibnja 1751.), jetkanoga (nagrizano) dusicnom kiselinom, uocio kristalografsku strukturu jedinstvenu za zeljezne meteorite (Widmanstattenove figure), kakva ne postoji u Zemaljskim kristalima. Kada je 26. travnja 1804. u francuskom mjestu L'Aigle pred velikim brojem svjedoka pao meteorski pljusak od priblizno 3 000 dijelova kamenog meteora znanstvena je zajednica prihvatila njihovo svemirsko podrijetlo.^[5]